Američki nutricionisti nemaju ništa protiv redovnog konzumiranje tunjevine iz konzerve, ali ju svakako ne bi stavili na svakodnevni jelovnik.
Njihovo neslaganje s učestalim posezanjem za ovim konzervama nema samo veze s količinama žive i teških metala koji mogu biti prisutni u njenom mesu, već generalnim odrednicama zdrave prehrane.
Dobro je poznato da je tuna migracijska riba koja može preplivati veliku kilometražu te putem upiti teške metale i živu kao posljedicu zagađenja mora. Količine žive neće nestati ni nakon komplikovanog procesa konzerviranja, a izloženost njenim negativnim svojstvima zavisiće o individualnim karakteristikama pojedinca.
Čak i da suočite dvije osobe s istim uslovima – npr. jednoj konzervi od 180 grama ocijeđene tune dnevno, ne biste dobili identične rezultate. O uticaju žive na ljudski organizam, naime, zavisiće će tjelesna masa pojedinca, opšte stanje organizma, kao i eventualne genetske bolesti od kojih bi ta osoba mogla patiti.
Imajte na umu da se u 100 grama konzervirane tune može naći od 10 do 45 mikrograma žive, dok će ista količina u svježem odresku ove plave ribe – biti dvostruko viša!
Treba znati i da većina plodova mora sadrži određene količine žive, a najčešći uzroci trovanja ovim elementom uključuju sve od problema s probavom, poput povraćanja i slabosti, do gubitka pamćenja. Zdravstveni stručnjaci stoga preporučuju umjerenost u konzumaciji.
Panika oko trovanja živom iz tune počela se širiti oko 2004. godine kada je američka Agencija za hranu i lijekove trudnicama, ali ne i generalnoj populaciji – savjetovala ograničavanje unosa ove ribe u organizam.
