Ti, koja si ostavljena i sama čekaš prevoz do posla, u mraku.
Nisi tražila.
Ti, koja nosiš kratku suknju i u njoj se dobro osjećaš.
Nisi tražila.
Ti, koja si suprugu rekla “neću” jer nisi to veče htjela, a on te uzeo.
Ma nisi to tražila.
Ti, koja kada kažeš “ne” i misliš “ne”.
Nisi tražila.
Ti, koja si uvećavala usne i grudi, zbog sebe i za sebe.
Nisi tražila.
Ti, razvedena i izgubljena. Možda si se nekome osmijehnula.
Nisi tražila.
Ti, koja si pošla na čas i poslije istog ostala profesora da pitaš o domaćem zadatku.
Nisi tražila.
Ti, koja si ga pogledala, a on to drugačije shvatio.
Nisi tražila.
I ne ćuti. Prijavi nesoja. Prijavi svakog idiota koji je dotakao milimetar tvoje kože bez tvog odobrenja.
Prijavi i ti, koji za zlostavljanje znaš. Jer možda imaš ćerku. Možda imaš sina.
Svejedno.
Prvo i drugo od nasilja štitiš. Drugo čak primjerom učiš kako se prema ženi ne smije.
Moja ženo. Nisi sama. Nisi kriva, niti si zaslužila.
Baš zato što ne mogu zamisliti da neko krene na onu koju sam rodila. Da je neko pipne i svuče, dok ona plače i moli. Bio stranac, profesor, momak ili muž.
Nema pravo.
Nema izgovora.
Nema “ona me izazvala”.
Ne će uvijek biti NE.
