Spasao me je učmalog života

U vreme kada je moja generacija rođena, a to pouzdano znam iz priča onih koji su me na svet doneli, emocije su se svodile na pitanja o tome imamo li šta da jedemo, obučemo i jesmo li sve ispravno odradili da bismo sačuvali ”čist obraz”. Sa odrastanjem generacije kojoj pripadam, neke nove vrednosti počele su da zamenjuju stare pa su neki od nas svojim roditeljima lagano ”otvarali oči” pitanjima o dopadanju, poljupcima i ljubavi.
Moj slučaj bio je nešto drugačiji jer sam još kao petnaestogodišnji devojčurak smatrala da su ”osečanja precenjena, da im se daje značaj kakav ne zaslužuju i da mi se čini da ljudi žive mnogo srećnije i zadovoljnije kada se na njih ne osvrću”.
Prenebregnula sam činjenicu da je pubertet tek preda mnom. Osim toga, nisam mogla da pretpostavim da ću se zaljubljivati i odljublji-vati mnogo češće nego moji vršnjaci.
Do dvadesete godine smenjivale su se u mom životu i male i (tada sam verovala) velike ljubavi, i svaka od njih u određenom trenutku bila mi je posebna, jedina i neprocenjiva. Mnogo toga desilo se od tada do danas, mnogo toga se promenilo i, bez obzira na neizbežne propratne probleme, u dubini duše zahvalna sam što sam svim tim promenama bila svedok. Promenila sam se i ja.

BILA SAM ŽRTVA SOPSTVENOG IZBORA

Udala sam se u tridesetoj godini, u skladu sa svojim davnašnjim stavom da su emocije precenjene. Osim godina i čestih komentara moje majke ”da će umreti ne dočekavši da vidi unuke”, najviše sam se odlučila za taj korak zbog premora i odsustva zajedničkih tema za razgovor s prijateljicama. Dok su one bile okupirane decom, muževima, zimnicom i gomilama veša, ja sam jurcala s posla u izlazak i zato sam često bila iscrpljena i nenaspavana.
Izabrala sam Stevu. Potpuno isključivši emocije, računala sam da će mi život s njim biti komotan i udoban a, osim toga, duže od dve godine ubeđivao me je da smo ”stvoreni jedno za drugo”. Iskrena da budem, bila sam svesna činjenice da smo Steva i ja kao ”nebo i zemlja”, ali činilo se da je on čovek od reči i neko ko poštuje davno zaboravljene vrednosti. U tom smislu ličio je na mog oca, što mi je davalo dodatnu sigurnost da se upustim u nešto čemu je zagarantovana svetla budućnost. I, šta
da kažem, udala sam se, zaboravila izlaske i posvetila se porodičnom životu. Ponovo sam ”primljena” u društvo svojih prijateljica jer smo, zahvaljujući drastičnoj promeni u mom životu, opet imale zajedničke teme za razgovor. Od tih zajedno ispijenih kafa i obaveznih porodičnih skupova bolela me je glava, ali to je bila cena koju sam morala da platim da bih se uklopila u ono što se naziva normalanim društveno-porodičnim životom.
U prvim mesecima braka, ako zanemarim činjenicu da sam Stevu jedva viđala jer smo radili u različitim smenama, nerviralo me je pitanje koje sam sa svih strana slušala a koje je (pretpostavljate) glasilo:
– Ima li šta novo?
– Nema – odgovarala sam gotovo očajna što niko ne razume da je za trudnoću, osim želje, potreban i partner.
Međutim, kada su Stevini roditelji izvršili pritisak na njega i uz pomoć silnih veza uspeli da ga prebace u bolju firmu, ”prionuli smo na posao”. Ne grešim kada kažem ”posao” jer se posle dve godine upražnjava-nja seksa po satnici koju su nam stručnjaci odredili, taj, inače predivan čin, pretvorio u mučenje. Napokon, kada mi se smučilo da bukvalno odrađujem nešto u čemu bi trebalo da uživam, rekla sam Stevi:
– Možda naprosto nismo stvoreni da imamo decu.
Naljutio se rekavši da moj negativni stav najviše doprinosi tome da izgledamo kao svi jadni parovi koji zaista imaju prave probleme i zato su lišeni potomstva.
– Nama ništa ne fali – govorio je – to su potvrdili svi stručnjaci kod kojih smo dosad bili. Neću da dozvolim sebi da razmišljam na tvoj način.
Nisam mu tada rekla da ga ne bih dodatno žestila, ali razmišljala sam o tome da čak i kada se sprema najukusnije jelo, može da bude bljutavo ako se ne priprema iz ljubavi. Činilo mi se tada i, kako je vreme prolazilo, bila sam sve više ubeđena da nam za nastanak novog života nedostaje upravo pomenuti začin.
Mučenje, rudarski posao ili kako god nazvala ono što treba da liči na seksualni čin, godinama mi se sve više gadio da bih u trideset petoj godini zaključila da se sve što se radi uprkos svojoj volji i želji, a u cilju poštovanja nepisanih društvenih normi, može podvesti pod jedan izraz – silovanje. Nisam želela da se osećam kao žrtva, a već sam to bila. Postala sam žrtva sopstvenog izbora još onog dana kada sam odlučila da se udam za nekoga za koga sam od početka znala da mi ne odgovara.

NEDOSTAJALE SU SITNICE KOJE ČINE LJUBAV

Slagala bih kad bih rekla da je Steva bio loš čovek, ali nije bio ni čovek kakvog sam u de-vojačkim snovima zamišljala. Bio je vredan i radan, istrajan i pošten. Znala sam da me ne bi prevario ni u najluđim snovima i osećala sam da me voli (na njemu svojstven način). Nije pio, nije se ludirao i nikada se nije rasipnički ponašao.
Fizički, u četrdesetoj godini, delovao je sasvim pristojno. Ipak, sve to nije mi bilo dovoljno. Možda sam ljudima koji su nas po-smatrali sa strane delovala kao najvoljenija, najpoželjnija i najsigurnija žena na svetu, ali moram da kažem da sam se, uprkos svim Stevinim kvalitetima, pored njega osećala kao na vetrometini. Nedostajalo mi je nežnosti, nedostajalo mi je malih, slatkih znakova pažnje koji bi mi rekli da sam vredna iako nisam u stanju da budem majka.
Više od svega želela sam da vodimo normalan razgovor na temu nekog filma, pesme ili lepog sećanja. Nije mi bilo dovoljno saznanje da me Steva voli, a još manje reči koje bi se izgubile u bujici problema. Trebalo mi je više od toga. Želela sam dela i osećaj da me neko voli bez obzira na moju prirodu, bez obzira na to da li sam nešto u stanju da uradim.
Lako je dotaći dno depresije kada čovek počne da preispituje sebe i svoje postupke, svoje želje i htenja, svoje ugušene potrebe i prećutane rečenice. A ja sam to dno, čini mi se, u jednom trenutku dotakla, što je bilo dovoljno da u tom životnom mraku provedem mnogo godina.
Povukla sam se u sebe, na posao sam odlazila gotovo mehanički, bez snage da učinim nešto što bi me pomerilo s ”mrtve tačke”. Na obavezne nedeljne ručkove sa Stevinim roditeljima odlazila sam s knedlom u grlu trudeći se da ostavim utisak idealne supruge. Slušala sam njihove priče trudeći se da ih propratim od početka do kraja. Smešila sam se kada je trebalo i pokušavala da ne odustanem od šablona po kojem sam se godinama ponašala – da govorim kada se od mene očekuje i to ono što bi njima značilo da čuju, i da ućutim pre nego što im zasmeta moj glas.
Nakon tih susreta redovno sam bila besna što sam sebe dovela u situaciju da živim i da se ponašam onako kako drugi od mene očekuju. S druge strane, moji roditelji smatrali su da, bez obzira na sve, treba da budem zahvalna i Stevi i njegovim roditeljima.
Njemu, što me trpi tako ”faličnu”, a njima što nas i dalje podržavaju iako znaju da bi njihov sin s nekom drugom zasigurno dalje dogurao. I ma koliko volela i poštovala svoje roditelje, u pojedinim momentima želela sam da ih zadavim golim rukama. ”Faličnost” koju su pripisivali meni, bila je podjednako i Stevina.

Međutim, kada oni koji su vas stvorili počnu da vas gledaju na određeni način, i sami sebe počnete da gledate drugačijim očima. Tako sam i ja sebe vremenom počela da gledam iz tuđe perspektive. Da li je to bio okidač za moju depresiju ili ”zvono za buđenje” ne znam, ali bilo je jasno da se ne osećam dobro u sopstvenoj koži.

PAMETNA ODLUKA

Na odlazak psihologu primorala sam sebe kad sam shvatila da nemam šta da obučem za posao. Nisam imala dilemu kao većina žena koje se pred prepunim garderoberom vajkaju zato što nisu kupile komplet koji su nedavno videle u butiku. Moj problem bio je u tome što su mi, činilo se, sve stvari postale velike.
Suknje su mi spadale, o pantalonama da ne govorim. Vrhunac je bio kada sam jednog jutra uzela trenerku čiji je donji deo imao i lastiš i pantljiku, što mi je garantovalo da mi neće spasti. Kada me je šef video tako sportski obučenu, zapretio mi je otkazom jer sam prekršila pravila o odevanju i suspendovao me je na mesec dana. Imala sam dovoljno sredstava da obnovim garderobu nekoliko brojeva manjim krpicama, ali sam ipak odlučila da taj novac potrošim na psihologa. I to je bila jedna od najpametnijih odluka u mom dotadašnjem životu.

Nikome ništa nisam rekla. Steva je bio ubeđen da odlazim na posao jer u svakodnevnoj rutini pred njim ništa nisam menjala. Međutim, umesto osam obaveznih sati u firmi, četiri sam provodila u razgovoru s psihologom, a preostala četiri u ”prežvakavanju” svega o čemu sam s njim pričala. Nisam primetila da sam se, u svojim razmišljanjima i četvoroča-sovnim šetnjama koje bi se nekome učinile kao gubljenje vremena, zapravo vraćala sebi i prirodi.
Potrebu za hranom još nisam osećala ali sam prisiljavala sebe da jedem redovne obroke. Takođe, naterala sam sebe da napravim spisak svega što me nervira i izluđuje i da, koliko je u mojoj moći, izbegavam sve te navedene stavke. Ko misli da je takav poduhvat lak, neka proba. Zapela sam već na prvoj stavki: trebalo je izbeći ručak kod Stevinih roditelja, a još uvek nisam imala dovoljno snage ni hrabrosti da jednostavno kažem da mi se ne ide na nedeljno ispiranje mozga.
U prvo vreme sam petkom u popodnevnim časovima počinjala da glumim nesnosne glavobolje koje su se do nedelje ”pretvarale” u migrene pa sam, sve dok Steva ne izađe iz kuće, držala hladne obloge na čelu i spuštene roletne. Kada bi me rođena majka nazvala da pita kako mislim da se resim tih sve učestalijih glavobolja, mrzovoljno-bolnim glasom odgovarala sam:
– Nemam snage da govorim. Pusti me, nije mi ni do čega.
Nije me stid da priznam da sam lagala rođenu majku u cilju svog duševnog oporavka. Kada sam konačno završila pravdanja, isključivala sam telefon i puštala muziku uz koju sam igrala maštajući o životu kakav sam oduvek želela. I nikada u tom zamišljenom životu svog supruga nisam videla pored sebe.
Suspenzija mi je dobro poslužila i da je kojim slučajem šef odlučio da me se reši i u narednih mesec dana, ne bih se bunila. Međutim, po povratku na posao u vedrijem raspoloženju kojim sam se naoružala, kao i poštovanjem propisanog kodeksa oblačenja, šef mi se čak izvinio što me je preoštro kaznio. Tada mu nisam rekla, ali zapravo mi je učinio uslugu.
Elem, polako sam se vraćala u normalu ali me ”vikend-glavobolje” nisu napuštale, a Stevi je trebalo tri meseca da mi kaže:
– Čudne su mi te tvoje migrene. Isuviše su česte i rekao bih da se javljaju svaki put kada se završi radna nedelja. Možda bi trebalo da odeš da ti snime glavu ili želiš nešto da mi kažeš?
– Šta očekuješ da ti kažem?
– Šta znam… Možda su znaci rane menopa-uze, možda si opterećena na poslu, ne znam. Nagađam.
– A možda imam nekog s kim provodim ne-deljna popodneva? To ti nije palo na pamet – rekla sam tek da bih ga malo prodrmala.
– Nemoj da se trudiš da me napraviš ljubomornim, ne vredi. U sve bih poverovao, ali znam da ti ni Apolona ne bi primetila čak ni da ti podmetne nogu.
”Apolona koji me razume”, pomislila sam, ”sasvim sigurno ne bih ignorisala”. To Stevi, naravno, nisam rekla, ali sam ga zato upitala:
– A da li si možda razmišljao o tome da bi mi pomoglo ukoliko malo promenimo nedelj-nu rutinu pa da, umesto na ručak kod tvojih, izađemo na drugo mesto?
– To ne dolazi u obzir. Ja sam sin jedinac i oni se raduju kada im dođemo makar na to jedno popodne.
-1 ja sam jedinica ali, kao što primećuješ, ne jurim da razveselim svoje roditelje čak ni jednom mesečno, a kamoli nedeljno.
– To je stvar vaspitanja – zvučao je uvređeno.
– Znači da sam ja nevaspitana?
– Nisam to rekao – besno je odgovorio.
– Ali si mislio – dodala sam – a pošto ovaj razgovor teče u pravcu koji mi se uopšte ne dopada, nešto ću ti iskreno reći jer mi to nalaže moje nevaspitanje. Shvati kako god hoćeš, ali mene odlazak tvojim roditeljima nimalo ne oduševljava i neću više tamo da idem ukoliko za to ne osetim potrebu.
– Aha! – rekao je kao da je uhvatio divlju zver u klopku. – Znači, migrene si glumila sve ovo vreme samo da mi ne bi rekla da, u stvari, mrziš moje roditelje?
– Ne, Stevo – mirno sam uzvratila. – Ne mrzim tvoje roditelje, naprotiv. Poštujem ih, ali ništa više od toga. Ali baš zato što ih poštujem ne želim da idem kod njih i da se foliram da su mi zabavni. Razumeš li o čemu pričam?
Ćutao je celih pet minuta da bi napokon rekao:
– Niko te ne tera da ideš, ali ne možeš meni zabraniti da ih viđam.
– Nisam to nameravala. Samo želim da u naš zajednički desetogodišnji život unesem malo radosti i promene. Tek da izbegnemo rutinu.
– Meni rutina ne smeta, zapravo je volim. Ako ti je stalo do toga da nešto menjaš, menjaj sebe, mene zaobiđi – bio je kategoričan.
– Pošteno – zaključila sam.

NOVI-STARI SVET

Već sledeće nedelje, dok se pripremao za porodični ručak, zbog izostanka ”glavobolje” ja sam po svom garderoberu uveliko tražila svoju, davno zaboravljenu a inače omiljenu, odev-nu kombinaciju – farmerke i duks. Videvši me kako vezujem kosu u rep, odjednom primetno raspoložen, upitao je:
– Ipak ideš sa mnom?
– Ne, idem da prošetam.
– Ali… spremila si se…
– Spremila sam se, ali ne onako kako bi se tvojima dopalo. Znaš da su navikli da me gledaju u kostimima i na štiklama. Sumnjam da bi im se patike dopale, a ja danas neću da se osećam kao da idem na posao. Hoću da se opustim.
Bez komentara izašao je iz kuće ne zaboravivši da tresne ulaznim vratima tako snažno da su se zatresli svi prozori u stanu. Pomislila sam na reakciju njegove majke kada joj bude rekao da sam odjednom postala nevaspitana. Sledeće što mi je prošlo kroz glavu bilo je to da joj Steva ništa neće reći, da će moj izostanak opravdati ”standardnom glavoboljom” jer je, napokon, on jedinac koji ne želi da nervira svoje roditelje.
Čim sam izašla na svež vazduh, zaboravila sam i Stevu i njegove roditelje, i svim čulima upijala sam miris ranog proleća uživajući u divnom, sunčanom popodnevu.
Šetala sam po naselju u kojem sam živela deset godina odjednom primećujući sve lepote koje sam propuštala zbog ”rutine” u koju sam uvučena. Gledala sam cveće koje je visilo s balkona, zidove iza kojih su se krili tuđi životi, drugačiji problemi, nečija deca, nečije majke s viklerima u kosi. Uživajući, posmatrala sam park u kojem su vragolani razvlačili u rukama prve kišne gliste.
Svašta sam primećivala. Kao da sam se obrela u potpuno novom svetu koji meni pripada i kojem se radujem. Tek da ne bude zabune, nisam bila pod uticajem ni alkohola ni sedativa da bih svu čaroliju prirode pripisala herniji. Ono što sam osečala, udisala i tog trenutka živela, bio je rezultat potpune otvorenosti mojih čula i spremnosti da sagledam svet onakav kakav zaista jeste.
Sela sam na vlažnu klupu svesna činjenice da rizikujem mogućnost da će mi se prolaznici kasnije smejati ako mi se na farmerkama bude ocrtavala drvena podloga na kojoj sam odlučila nakratko da uživam. Zavalila sam glavu na naslon i pogledala kroz bogatu krošnju drveta u nebo. U mislima sam čula duetsku pesmu Enrikea Iglesijasa i Vitni Hjuston i nisam pri-metila kad sam počela da pevušim: ”Could I, could I, could I have this kiss forever…”
– Yes, you could if you wish… – odgovorio mi je muški glas takođe pevajući.
Trgnula sam se kao iz najdubljeg sna i pogledala čoveka koji je seo do mene na vlažnu klupu.
– Lepo pevate – njegove tamne oči sevale su poput reflektora.
– Oh, izvinjavam se… Obično ne pevam ni pod tušem… Ne znam šta mi je – pokušala sam da opravdam svoje neprimereno ponašanje.
– Zašto se pravdate? – upitao me je. – Da sada poželite da se popnete na to drvo, pomogao bih vam da to učinite. Nema ničeg lošeg u tome što se probudilo dete u vama.

”Od svih ljudi na ovom svetu”, pomislila sam, ”naletela sam baš na čoveka koji ume da čita misli… i to jednog nedeljnog popod-neva… na orošenoj klupi… ispod stabla na koje bih se sasvim sigurno, da sam mlađa, rado popela”.
– Hoćete li da vam napravim ”lopovske” merdevine? – nastavio je nepoznati.
– Taman posla – pokušala sa da zaustavim buru emocija koja je u meni rasla iako sam izbegavala da gledam u te neverovatno lepe i iskrene oči.
– Nema potrebe da bude ovako teško, a još manje da jedno drugom persiramo – rekao je. – Ja sam Đorđe, živim nedaleko odavde, ali se s prozora moje sobe, nažalost, ne vidi ovaj park. Klupa na kojoj sediš mojih je ruku delo, a postavio sam je ovde da mogu kad poželim, kao ti sada, da dođem ovde i nađem odgovore na neka pitanja.
– Ja sam odgovore našla – rekoh odvažno -samo sam malo sela da odmorim.
– Opet se pravdaš, a nema potrebe – nasme-jao se. – Suprug te je tome naučio ili roditelji?
– Svi – rekoh ne razmišljajući.
Ućutali smo oboje. 0 čemu je on razmišljao zaista ne znam, ali znam da sam se ja trudila da ga što manje gledam jer od takvog lica i očiju u kombinaciji s prirodom koja nas je okruživala, priznajem da sam počela da gubim ono malo razuma što mi je preostalo. Ta pomisao me je istovremeno porazila, ali i naterala da se nasmešim.
– Naša deca će biti prelepa – rekao je Đorđe i, pre nego što je ustao s klupe, ovlaš me je poljubio. – Sada te ostavljam da uživaš u svojim mislima, a kad budeš poželela da ih podeliš sa mnom, slobodno dođi u moj stan. Ulaz je sa suprotne strane ulice, broj 17, stan broj 30. Nećeš promašiti.
Malo je reći da sam bila u šoku narednih nekoliko, ni sada ne mogu da ocenim, minuta ili sati. Uglavnom, kada sam došla kući, Steva je već sedeo pred televizorom gledajući neku utakmicu. Na pozdrav nije reagovao, a to sam protumačila kao kaznu koju moram da istrpim zbog ”greha” koji je tog popodne-va počinio slagavši roditelje da njegovu ženu boli glava.

JOŠ JEDNA ODLUKA ZLATA VREDNA

Mesec dana je prošlo od mog poznanstva s Đorđem na klupi u obližnjem parku kada sam rekla Stevi da ne želim više da živim s njim. Nema sumnje da su njegovi roditelji jedva dočekali da se tako okonča priča koju smo nas dvoje nazivali brakom, ali su zato moji načisto podivljali. Majka mi je rekla da nisam normalna, da sam nezahvalna i bezobrazna, da je Steva za mene bio premija koju sam ja, glupača, ko zna zašto prokockala.
Uvrede su pljuštalje kao nenajavljena letnja kiša. Nije vredelo ni to što sam pokušala da joj objasnim da Stevu nisam prevarila i da svojom odlukom dajem i njemu i sebi šansu da nađemo ono što nam u životu nedostaje. Pretila je da će me se odreći, što je možda i učinila a ja ne znam. To ludilo, izazvano najpre reakcijom mojih roditelja, vratilo me je psihologu na kratak razgovor. Čovek me je lepo pitao da li sam ikada pokucala na vrata onoga ko me je podsetio na činjenicu da u životu mogu da postignem sve što želim a ja sam kratko odgovorila: – Nisam, ali hoću.

Broj zgrade i stana, ma koliko da sam se trudila, nisam zaboravila. Pozvonila sam u nameri da se zahvalim čoveku koji je bio dovoljno pametan da napravi klupu u parku, na kojoj sam jednog nedeljnog popodneva odmarala dušu. Ništa nisam očekivala, ali sam osećala potrebu da mu kažem ”hvala”.
Dva puta sam pozvonila dok preda mnom nije iskrsnuo pogled pred kojim nisam mogla da imam tajne.
– Gde si ti dosad? – upitao je neodoljivo se smešeći.
– Nisam došla da se pravdam nego da ti zahvalim – rekoh pokušavajući da obuzdam ruke i usne da ne krenu prema njemu.
– Ne moraš da se pravdaš a ni da se uzdržavaš. Samo budi ono što jesi i učini to što želiš. Meni je dosta čekanja – potom me je povukao u svoj stan i u svoj svet.
Na brakorazvodnu parnicu, posle nepuna dva meseca, otišla sam trudna. Pored Steve bili su advokat, moji i njegovi roditelji, i meni nepoznata žena. Pored mene je stajao samo Đorđe i to mi je, kako tada tako i sada, posle pet godina zajedničkog života, bilo više nego dovoljno.
Za sve što je rekao, uradio i radi, Đorđe je u pravu. Moje misli su njegova igračka, a on je meni, pored naša dva prelepa deteta, kosmos zbog kojeg je vredelo roditi se i doživeti sve ono što mi se u pojedinim trenucima činilo neizdržljivim. Sve gluposti koje su me nekada opterećivale, a na koje danas gledam kao na propratne sitnice odrastanja, podsećaju me na to da moj život sa Đorđem nije san iz kojeg ću se jednoga dana zasigurno probuditi. To je život kakvom sam se nadala i kakav sam oduvek želela. •

Facebook
Twitter
Pinterest

ASTROLOGIJA TAROT NUMEROLOGIJA TELEFONOM

(POZIV DODIROM NA BROJ TELEFONA)

SRBIJA

120 RSD

ŠVAJCARSKA

2 CHF

HRVATSKA

3,49 KN

4,78 KN

AUSTRIJA

1,55 EUR

NEMAČKA

0,79 EUR* Cena mobilnog zavisi od operatera

BiH BH Telecom

1,4 KM

BiH m:tel

1,4 KM

ŠVEDSKA

7 SEK

ASTROLOZI AKTIVNI NA MREŽI

Astro SMS

Nikada nije kasno da preuzmete stvar u svoje ruke i obratite se našem stručnom i profesionalnom astro timu za svoju ličnu astro prognozu!

Saznaj šta te očekuje u budućnosti.