Poremećeni porodični odnosi

Porodični odnosi je tema toliko kompleksna, da ne znam odakle da počnem. Mi se u školi sa time najviše susrećemo. Dobro je što se danas ni o čemu ne ćuti, pa ni o ovoj temi. Ova tema je uvek bila aktuelna. Danas je možda aktuelnija, ali samo u smislu što mediji o tome više govore i stručnjaci se više bave. Pa čak i kada nema nasilja u porodici, mi uočavamo raznorazne fenomene kada su u pitanju odnosi deca – roditelji.

Koliko popustljivi roditelji ili roditelji skloni pesimizmu mogu da budu problematični u svom odnosu prema detetu?

Popustljivi roditelji, zapravo, prave problem deci. Roditelji treba da imaju svoje kriterijume i granicu dokle će ići sa popuštanjem. Treba popustiti u smislu da želimo dete da razumemo, jer dete nije u svakom trenutku raspoloženo da uči, da odgovori na pitanje, da posluša roditelja ili učitelja. Ali, zato tu treba da postoji granica dokle dete može da kaže NE, da li uopšte može da kaže NE i za šta.

Da li je to moguće?

Ako se roditelj bavi svojim detetom na pravi način, onda treba da poznaje dobro psihologiju svog deteta i tačno može da proceni u svakom trenutku kako će da odreaguje.

A, šta je sa roditeljima koji stalno crno misle?

Roditelji koji su kritizerski raspoloženi prema svom detetu takođe prave veliku grešku, jer to dete nikada neće postati svesno sebe, nikada neće razmišljati o sebi sa poštovanjem. Kritizerski stav roditelja izaziva osećaj niže vrednosti kod dece. Ona nisu svesna sebe i svojih potencijala.

Šta se dešava i koliko je pogubno za dete da roditelj od njega očekuje da bude najbolji na svetu?

Cela suština je u tome da roditelj ne živi svoj život, već da pokušava da živi detetov život, a zapravo nameće detetu nešto svoje. Svako dete svojim rođenjem nosi svoj potencijal. Da li je, ono što roditelj želi, deo te priče, deo te svrhe, deo misije zbog čega je neko dete rođeno? Šta je to što dete nosi od potencijala u sebi?

Koliko su roditelji danas oslonac svojoj deci?

Mi ne živimo u zahvalno vreme. Roditelji su toga svesni i zato su bojažljivi. U tom smislu ja njih razumem i podržavam. Jako su brižni i meni se to sviđa. Ali, ima tu i malo preterivanja: ne dozvoljavaju da putuju na ekskurziju ili na rekreativnu nastavu, da posle škole nekuda izađu, već ih oni sačekaju; vrlo retko ih puštaju da posećuju pozorište ili bioskop, te izmišljaju da nemaju novca… Tu je već strah, koji kod čoveka može da bude pokretač nečeg dobrog, ali i strah koji roditelja drži u grču.

Da li je funkcija roditelja da jednoga dana osposobi dete za život?

Svaki roditelj treba da postavi pitanje: šta ja želim, kakvo dete želim da imam, šta ja želim od svog deteta da napravim??? Pedagogija mora da bude usmerena i da ima svoj cilj. Svako zašto treba da ima svoje precizno zato. Ako roditelj kaže: „Ne, ne dozvoljavam da ideš na ekskurziju!“ – on mora tačno da zna zašto je to uradio. A to znači da se drži tog cilja. Često roditelji nisu svesni svojih postupaka. Mi učitelji razgovaramo sa roditeljima i najčešće naiđemo na razumevanje, pa uspemo da ispravimo te neke „krive Drine“. Dešava se da ne naiđemo na razumevanje, ali i to je život.

Kada sam govorila o cilju u vaspitavanju, nisam mislila na projektovano vaspitanje, koje guši stvaralaštvo kod deteta i njegovu prirodnu kreativnost. Opšti cilj je da od deteta stvorimo korisnog člana ovog društva. Dete prvo treba da bude srećno i zadovoljno, a onda iz toga stvaramo kreativno biće. Zadovoljan čovek najbolje stvara.

Može li roditelj da ostane autoritet detetu, da bude poštovan, ali i da sprovede sve ono što smatra da treba?

Roditelj od samog početka sa detetom može da razvija dijalog. Objasniti detetu precizno zašto nešto može, a zašto ne može. Sa druge strane autoritet se postiže primerom: dete posmatra roditelja i više uči od viđenog, nego od onoga što mu se kaže.

Da li se može biti autoritet, a da se ne šteti detetu?

Dete će vrlo brzo, možda ne odmah, shvatiti gde je greška i tu pada taj autoritet, ako je uopšte i postojao.

Koliko je potrebno u realnosti definisati tu neku granicu? Da li je to izvodljivo? Da li roditeljima skrećete pažnju kada primetite da tih granica nema?

Treba da se zna ko je ko: ko je učitelj, ko je roditelj, ko je učenik. Zato postoji takozvani pedagoški trougao, u kojem se tačno zna ko je ko, ali da svi zajedno sarađujemo i da se razumemo. Skrenemo pažnju ako primetimo da to ima nekakve veze sa nastavom, ako se odnos roditelj – dete prenosi na odnose sa svojim drugovima, uopšte na kolektiv u odeljenju. Mi skrenemo pažnju pod uslovom da zaključimo da imamo prilike. Ne možemo svakom roditelju prići. Nije svaki čovek za otvoreni razgovor.

Da li srećete osobe koje smatraju da poseduju svoje dete i da to dete mora da se ponaša očekivano?

Moram da kažem da je ranije bilo više takvih slučajeva. Sada je sasvim jedno drugo vreme, malo slobodnije. Ono na šta sada nailazimo jesu neodgovorni roditelji, koji zanemaruju decu, koji ne brinu šta su danas radila niti pregledaju sveske niti kako se dete oseća niti…

Kako graditi dobre odnose sa decom?

Saveti sa proverenim stručnjacima, edukacijom, čitati knjige iz psihologije, nadograđivati se kao roditelj i pedagog. Roditelj treba sve da učini da u kući vlada zdrava atmosfera u porodici, te da formira poverenje sa decom.

Facebook
Twitter
Pinterest

ASTROLOGIJA TAROT NUMEROLOGIJA TELEFONOM

(POZIV DODIROM NA BROJ TELEFONA)

SRBIJA

120 RSD

ŠVAJCARSKA

2 CHF

HRVATSKA

3,49 KN

4,78 KN

AUSTRIJA

1,55 EUR

NEMAČKA

0,79 EUR* Cena mobilnog zavisi od operatera

BiH BH Telecom

1,4 KM

BiH m:tel

1,4 KM

ŠVEDSKA

7 SEK

ASTROLOZI AKTIVNI NA MREŽI

Astro SMS

Nikada nije kasno da preuzmete stvar u svoje ruke i obratite se našem stručnom i profesionalnom astro timu za svoju ličnu astro prognozu!

Saznaj šta te očekuje u budućnosti.