Niskoenergetskim kućama mogu se označiti objekti koji, u odnosu na tzv. obične kuće, imaju manje potrebe za toplinom grijanja i topom vodom i troše, otprilike, 30 % manje energije. Ipak, ne postoji globalno prihvaćena definicija niskoenergetske kuće.
Niskoenergetska kuća troši oko 30 kWh/m2 godišnje
Niskoenergetskim kućama mogu se označiti objekti koji, u odnosu na tzv. obične kuće, imaju manje potrebe za toplinom grijanja i topom vodom i troše, otprilike, 30 % manje energije. Ipak, ne postoji globalno prihvaćena definicija niskoenergetske kuće.
Razlog tome su značajne varijacije u nacionalnim standardima. Kuće koje su izgrađene u sjevernijim, hladnijim krajevima imaju drukčije raspoređenu potrošnju energije, zimi više griju, ali ljeti ne moraju hladiti.
Dakle, niskoenergetska kuća napravljena po standardima jedne države ne mora biti niskoenergetska po standardima druge države. Primjerice, u Njemačkoj niskoenergetska kuća ima ograničenje u potrošnji energije za grijanje prostorija od 50 kWh/m2 godišnje, dok se u Švicarskoj za grijanje prostorija ne smije se koristiti više od 42 kWh/m2 godišnje. U ovome trenutku se kod prosječne niskoenergetske kuće u spomenutim državama dostiže otprilike polovica tih iznosa, odnosno između 30 kWh/m2 godišnje i 20 kWh/m2 godišnje za grijanje prostorija.
Kako se postiže ušteda energije kod niskoenergetske kuće?
U praksi iskorištavaju se visoki nivoi osunčanja, ugrađuju se energetski učinkoviti prozori, obavezni su niski nivoi propuštanja zraka i toplinska obnova u ventilaciji za manje energije potrebne za grijanje i hlađenje. Dopušteni su, i poželjni, standardi prema pasivnim solarnim tehnikama dizajna ili aktivne solarne tehnologije, odnosno ugradnja solarnih kolektora i fotonaponskih ćelija.
Često se koriste i tehnologije za recikliranje topline iz vode koja je korištena kod tuširanja ili u stroju za pranje posuđa.
