Mislim da je za žene i dalje najbolji posao U D A J A

Promišljajući o nedavnim seksualnim aferama iz serijala „Upoznaj Srbiju da bi je voleo“, Svetislav Basara je napisao da, bi Milena Radulović prošla isto kao Marija Lukić da nije glumica i da nije u pitanju Beograd, već neki tamo donji pičkovac, jer kolko ga sećanje služi u njegovom rodnom kraju, normalan je običaj bio da nakon zatvaranja kafane „gazda naguzi konobaricu, a da ona to nije čak ni smatrala nasiljem već radnom obavezom“ itd.

U prvi mah vas ova izjava malo zgadi, međutim već u drugom – porazi. A poraz dolazi od njene istinitosti.

Da li smo svesni gde živimo?

Da li smo spremni da obelodanimo kulturu u kojoj smo odrastali i srastali, a koja nas je učila da se to ne priča, jer „ćutanje je zlata vredno“?

Kulturu prećutkivanja, negovorenja i guranja pod tepih, pod paralom takav je običaj, a taj običaj se duboko usadio u genetiku ovog podneblja.

Uvukao se u sve pore društva i zato se kao jedan od smrtnih grehova (moj je utisak) ženama koje su pustile glas, stavlja na teret, ne to što su se nevoljno proklamovale žrtvama određenih zločina, već to što su se drznule da prekrše nepisano pravo rodnog ćutanja i progovore.

Ono sa čim se ne slažem u izjavi Svetislava Basare, je da postoji razlika na konto zanimanja koje obavljate. Ne, jer smatram da je muški princip toliko čvrsto utkan u muško-ženski odnos da je imun na sve ovovremenske mutacije, u smislu obrazovanja, zakona i dostignuća rodne ravnopravnosti.

A, kada taj princip uvezete na radna mesta, univerzitete, škole, dobijete hijerarhijski setovane odnose, a u takvoj konstelaciji snaga, jedna strana ima i moć.

I onda apsolutno nema nikakve veze da li ste konobarica, sekretarica, glumica ili pripravnica. Ti si, samo žena. I kao takvoj, dodeljena ti je određena uloga, a koja onda drugoj strani daje pravo na izvesna očekivanja.

Evo kako to izgleda kada onaj isti princip ušetamo u svet advokature. Svet koji poznaje pravo i zna da njegovo nepoznavanje šteti. Svet umešnih govornika, skupocenih odela i izglancanih cipela, na dnu kojeg živi čist šovinizam.

Podeliću sa vama utiske sa par svojih razgovora za posao i neke iz prakse.

Evo prvog.

U pitanju je bio intervju za posao pripravnice kod jednog uglednog starijeg gospodina, doajenom advokature u kancelariji koja odiše prestižom.

Jedna od prvih rečenica kojom je razgovor započet bila je…“Ne znam čime si mog kolegu zadužila“ (pa značajan pogled i odmeravanje)… A pita me zapravo, čime sam zaslužila preporuku za razgovor.

„Rod smo“.

„Aaaaaa, tako znači. U redu“.

Tu sam već počela da osećam nelagodu. Predstavljeno mi je da idem na prijateljski teren i da mogu da očekujem fin i lagan razgovor.

„Nisam šovinista, ali advokatura je i dalje muški posao. Ono što ti ja savetujem i mislim da je za žene i dalje najbolji posao je U D A J A“.

Bila sam zabezeknuta. Otkud sad ovo. Osetila sam da crvenim i gledam u pod. A onda sam se zapitala, zašto bih ja bila ta kojoj je neprijatno?

Pa nisam ja ovde došla na kasting za Domaćine oženi se, nego na razgovor za posao.

Postiđenost je prerasla u tihi bunt.

Ali umesto bunta, samo sam se nonšalantno nasmejala i pravila se da je pokušao da se našali.

„Vidi, šta ti misliš, da te ja nabacim nekom kolegi 40-45 godina, imam par sa klimavim brakovima, pa da ga ti lepo razvedeš, osiguraš sebi i posao i muža. To ti je super. Dve muve jednim udarcem. Imaš razrađenu kancelariju, finu razliku u godinama, i to su ti stabilni brakovi, to kad radite zajedno, imaš ga tu ona oku.“

Odmerava i traži reakciju. Opipava teren.

Svi moji snovi o gospodstvenoj advokatskoj branši su polako nestajali.

Iako mi je nelagoda bila sve veća, smireno sam odgovorila da mi brak nije u fokusu u narednom periodu i da mi je prioritet sticanje radnog iskustva.

Naravno posao nisam dobila, a nije ni da sam ga želela.

Već sam bila vidno istraumirana nakon prethodnog radnog iskustva, od kojeg sam pobegla glavom bez obzira. Svet pripravništva je mračan srednji vek, a moj je video i situaciju u kojoj me je „šef“ ili ti principal „zamolio da mu nešto pomognem“, a nešto i pomognem su se sastojali od otvaranja vrata spremačici i pakovanja kofera za put!

Ako ste se ikad pitali šta je definicija poniženja, evo to! Tačno to. Kad očekujete da ćete se baviti pravom, a zateknete sebe kako „šefu“ savijate mokasinice u kofer. Jeste. To se zove dno pripravničkog staža.

Sledeći razgovor za posao je bio toliko loš, da sam pomislila da sam prenaglila kad sam pobegla od pakovanja mokasinica, i da nema tu ničeg strašnog. Šta je tu čudno što sam principalu „pomagala“ da izabere kombinaciju za šetnju po stradunu? Baš ništa.

Umesto stručnih pitanja, dobila sam krstarenje porodičnim stablom. Čime mi se bavi majka, čime otac, čime jedan brat, čime drugi brat, od čega živim u Beogradu, zašto mi roditelji ne žive u istom gradu… Aha razvedeni, aha, a baba i deda, pa je l imam nešto u tom selu odakle su mi baba i deda, a čime su mi se baba i deda bavili i tako, zaboravila sam nešto sigurno kao rezultat potiskivanja.

Ono što nisam uspela da potisnem, je bio deo kad mi je rekao kako koleginica pripravnica riba podove i čisti stolove, ne žali se i zapažena je po dobrom radu. To se danas zove timski igrač.

„A šta bi ti rekla da ti kažem Idi da mi kupiš burek?“ Da ne bude da nije bilo stručnih pitanja. Eto jednog iz oblasti samopoštovanja i pekarske industrije.

„Otišla bih i kupila bih i sebi“.

„A šta bi rekla da ti kažem, a šta si ovo ovde koj qurac upropastila?“

„Ovde sam da učim, ako iz greške naučim, to je jedino bitno.“

Prosto sam samu sebe iznenadila trpeljivošću.

Ako sam se ranije i pitala, da li je ovo stvarno svet kojeg sam spremna da budem deo, posle ovoga nisam. Bila sam sigurna. Imala sam taman tolko snage za još jedan krug intervjua i to je to. Ova priča je imala srećan kraj i novi početak, pošto me je život odveo među neke divne ljude i izuzetne advokate, pored kojih je bila čast biti deo tog sveta.

Recite mi, da li je sreća ta u koju treba da se uzdamo da bismo dožvele stručne razgovore za posao i prijatan radni ambijent uz odnos uzajamnog poštovanja i kada vam je neko nadređeni, a vi potčinjeni?

Hoćemo li sreći kao jednoj neizvesnoj okolnosti pokloniti svoju veru i uzdati se da će nam se osmehnuti kad sledeći put pokucamo na vrata neke kancelarije?

„I’m every woman

It’s all in me“

Whitney Houston

Sve smo žene. I sve smo i konobarice i sekretarice i glumice i pripravnice, ali smo sve i ratnice, zato što moramo svaki dan da pomeramo granicu tolerancije za sve one konobarice, sekretarice, glumice i pripravnice koje dolaze i kojima ne želimo da ostavimo ovu kulturu… Zar ne?

I, ako svaka od nas pusti glas žene ratnice, možda više ni mi, a ni one, nećemo morati da se uzdamo u sreću.

Facebook
Twitter
Pinterest

ASTROLOGIJA TAROT NUMEROLOGIJA TELEFONOM

(POZIV DODIROM NA BROJ TELEFONA)

SRBIJA

120 RSD

ŠVAJCARSKA

2 CHF

HRVATSKA

3,49 KN

4,78 KN

AUSTRIJA

1,55 EUR

NEMAČKA

0,79 EUR* Cena mobilnog zavisi od operatera

BiH BH Telecom

1,4 KM

BiH m:tel

1,4 KM

ŠVEDSKA

7 SEK

ASTROLOZI AKTIVNI NA MREŽI

Astro SMS

Nikada nije kasno da preuzmete stvar u svoje ruke i obratite se našem stručnom i profesionalnom astro timu za svoju ličnu astro prognozu!

Saznaj šta te očekuje u budućnosti.