Majka je Urlala: „Ne plači mi tu! Polazi kući!“

Nije ona kriva, tako su je naučili.

Dečak na ulici se tresao sa rukama preko lica. Majka je urlala: „Ne plači mi tu! Polazi kući!“ Prolaznici su se osvrtali, sašaptavajući se i u nekom trenutku je i ona postala svesna svog histeričnog ispada. Samo se setila majke koja je isto tako na nju urlala sa kapije da uđe u kuću. Nije ona bila jedino dete iz ulice na koju su vikali, ali je sasvim sigurno bila jedina koja bi redovno dobijala batine ako zakasni. „Ima da me slušaš, jesi čula?!“ – slušala je cela ulica, a ne samo ona. Rasla je i govorila sebi: ja neću biti takva, ja neću biti takva.

Ne zna kad je upala u sopstvenu klopku.

Vukla je svog sina ulicom za ruku i ponavljala: „Ne cmizdri mi više.“ Sve dok u jednom trenutku nije ugledala svoj umorni odraz u izlogu. „Mi“. Zašto kaže „meni, mi“? Kad je počela s tim: ne plači mi, ne cmizdri mi, ne krevelji mi se? Kao da on to baš njoj i namerno radi. Kao da to samo s njom ima veze?

Znala je. Upravo je u njoj bio problem. Ona je uzrok tih suza i takvog ponašanja. Samo što je u trenutku shvatila da je još jednom, po naučenom šablonu, i ovde bespotrebno podmetnula svoja leđa za žrtvovanje. Njeno dete to nije tražilo.

„Žrtvujemo se za vas“, govorila bi majka dok ručaju, pišu domaći, kupaju se, igraju, „Otac radi danonoćno, a ja vas perem, hranim vas, čuvam, a vi tako! Nezahalnice jedne!“ Sestra bi skrenula pogled i Jelena bi znala da je u mislima već otišla daleko od tog optužujućeg i opterećujućeg monologa. Ona bi, sa druge strane, samo sedela i upijala majčine reči, kao da su iz Biblije pročitane. „Od vas se traži samo da učite. Druga deca…“

I to bi trajalo i trajalo. Marina, sestra, samo se spakovala jednog dana i javila s drugog kraja države. „Udala se! Udala u osamnaestoj! Kao da smo budibogsnama neki divljaci, seljaci! Šta da kažem na poslu?! A?! Šta me gledaš ti? Šta me gledaš, da se možda i ti ne bi udala?! Joj, Stevane, ona je sve to meni namerno uradila! Lepo sam ti rekla, nemoj je u školu na stranu! Ti, neka je! E pa evo, neka je! Nek nam se smeju svi sad!“

Sestrina udaja je bila njen ključ i katanac. Bila je odličan đak, nikad ništa pogrešno nije uradila, ali svejedno nije smela da se kreće nikud osim do škole i biblioteke. Para su imali, ali je svaku ekskurziju propustila. Školski izleti, izlasci s drugaricama – sve je to prolazilo pored Jelene. Poslednje dve godine gimnazije od majke je čula samo tri pitanja: „Je l’ učiš? Je l’ si jela? Je l’ si jedina dobila peticu?“

To je bio njihov odnos.

Medicinu je upisala jer su hteli „ćerku doktorku“, nekog ko će da ih leči kad ostare, neko da o njima brine, „pa valjda su toliko zaslužili nakon svega što su joj pružili“. Samo što se nisu nadali da će tako brzo ostariti. Na stažu je upoznala Nenada, nesigurna u to da li se zaljubila ili ju je zaposeo osećaj da je nekom važna i bitna ona, a ne neke diplome i „lepo ponašanje“.

Podočnjaci u izlogu su je podsetili da je nekad dovoljna samo jedna rečenica da se opiše propast jednog sna i života. Zatrudnela, udala se, majka doživela moždani udar i tri meseca sreće došla su na petogodišnju naplatu.

Život se sveo na to: isplatu duga koji nije zahtevala. Svakog dana bi ustajala da spremi doručak za muža i dete, pa ručak od kog će odvaditi u šerpicu jedan deo da ponese ocu i majci. Sina za ruku, pa prodavnica, mamina i tatina kuća, cepanje drva, hranjenje i presvlačenje mame, dve tri razmenjene rečenice sa tatom. Onda je sasvim neočekivano, umro tata.

– U dom? Kako misliš u dom?

– Lepo, u dom.

– Šta je tu lepo, Nenade? Majke ti?!

– Nije ništa lepo, ali ti propadaš, ženo, pogledaj se! Posao ne možeš da tražiš, jer je dvaput dnevno obilaziš. Mihajlo ima 4 godine, potrebna si mu. Meni si potrebna.

Znala je da je u pravu, ali je ipak rekla.

– Pusti me da probam nekako da rešim.

Nije rekla: možda joj bude bolje.

Nije rekla: mogu ja to.

Samo: pusti me.

I on je pustio.

Mesecima se koprcala, opirala i borila. A onda se tog dana, posle svakodnevnog smeškanja, strpljenja i trpljenja, sve sručilo na dete. Šta mi plačeš tu?! Ne plači mi! Polazi sa igrališta! Polazi kad ti kažem!

U jednu ruku je prebacila sve kese i cegere koje je vukla sa pijace, a drugom ga je vodila kroz gradsku gužvu. U glavi je premeštala sve što tek treba da uradi: da skuva čorbu za mamu, da isprži šnicle i krompiriće za Nenada, da očisti kuću, prostre veš, a onda se vrati kod mame i tamo sa žice pokupi onaj koji je tog jutra prala. Nenad je već najavio odlazak kod kumova i znala je, moraće bar malo da se uredi, da pre toga kupi neki poklon za kumu i ode s njim nasmejana, vedra, nenačeta tim subotnjim jutrom.

Dan za danom, život u njoj se trošio. Ronila se iznutra i vikala spolja.

– Dokle misliš ovako? – pitao bi je Nenad.

Ona bi slegla ramenima. Nije znala kako drugačije. Tako su je naučili.

Mama već dugo nije htela s njom da govori. Samo je ućutala kad je tata umro i pravila se da ne vidi zainteresovan Mihajlov pogled. Jelena bi ranije dopuštala da joj se Mihajlo približi, da je zapitkuje, nadajući se da će možda bar njemu reći poneku reč, ali promene nije bilo. Umesto toga, Jeleni su prepodneva prolazila u mehaničkim radnjama negovateljice i domaćice, dete bi za to vreme gledalo crtani na TV-u i čekalo obećanu igru u parku.

Tog jutra, dok ju je okretala na drugu stranu, oblačeći joj belu spavaćicu sa sitnim ružama, Jelena je posle dve godine ćutanja čula majčin glas.

– Zvala je Marina.

– Da?

– Rodila je sinoć ćerku. To joj je treća. To joj Bog daje veću nesreću nego što ste vas dve meni bile.

Jelenini dlanovi su se preznojili. Osetila je kako joj znoj klizi niz leđa. Na trenutak joj je zazujalo u ušima, a onda je zujanje zamenila odjavna špica „Patrolnih šapa“ na televiziji.

– Mihajlo. Je l’ se završio crtani? Isključi televizor. Kreni. Obuj patike. Obuj patike. Pomeri prste s vrata. Mihajlo, je l’ me slušaš? – govorila je mehanički dok je pakovala prljavu pelenu, gasila televizor i okretala ključ u bravi.

– Mama, je l’ sad idemo u park?

Na obećano igralište je potpuno zaboravila.

– Ne, moramo kući.

– Moooolim te. – počeo je već da plače Mihajlo, dok ju je vukao ka igralištu.

– Ej! Ne plači mi tu! Polazi kući!

Tek negde na pola puta od sebe, između trideset trećeg Mihajlovog jecaja i četrdesetog štrecanja u grudima, izronilo je to malo malecno najmanje „mi“. Jelenino „ja“.

Kratak pogled u odraz u izlogu i jedno, zrnasto, ali jasno: ne. Neću više.

Prolaznici su gledali za ženom koja je posle odsečnog brecanja čučnula do dečaka, poljubila ga u obraz i prevela preko ulice pravo u park.

Dečak se spustio niz tobogan.

Žena se smejala na sav glas.

Njeno malecno “ja” krenulo je nazad kući.

 

Facebook
Twitter
Pinterest

ASTROLOGIJA TAROT NUMEROLOGIJA TELEFONOM

(POZIV DODIROM NA BROJ TELEFONA)

SRBIJA

120 RSD

ŠVAJCARSKA

2 CHF

HRVATSKA

3,49 KN

4,78 KN

AUSTRIJA

1,55 EUR

NEMAČKA

0,79 EUR* Cena mobilnog zavisi od operatera

BiH BH Telecom

1,4 KM

BiH m:tel

1,4 KM

ŠVEDSKA

7 SEK

ASTROLOZI AKTIVNI NA MREŽI

Astro SMS

Nikada nije kasno da preuzmete stvar u svoje ruke i obratite se našem stručnom i profesionalnom astro timu za svoju ličnu astro prognozu!

Saznaj šta te očekuje u budućnosti.