Ljubavne su veze najveći uzrok patnji. Svaki od nas iskusi kroz romantični odnos s partnerom, najveći užitak i radost, ali isto i najdublju patnju: izdaju, napuštanje, ogorčenost, ljutnju, razočaranje zbog neispunjenih očekivanja, osjećaj neuspjeha… Ali u ljubavnim Vezama gdje je prisutna patnja, ne može biti prave ljubavi. Ono što mi uobičajeno osjećamo u našim ljubavnim vezama, ono što vjerujemo da je ljubav, zapravo je mreža ispletena od destruktivnih projektivnih mehanizama ega: „Ja projiciram svog oca na tebe, a ti projiciraš svoju majku na mene.“ Partnera više ne gledamo kao ono što on ili ona stvarno jesu, nego kroz iskrivljujuće ogledalo odnosa naših roditelja, kojeg smo tijekom djetinjstva internalizirali i kojem dajemo novi život projicirajući ga na partnera u našoj vezi. Što jači mehanizam projekcije imamo, teži će biti bol i patnja u našoj vezi. Partnera možemo promijeniti, ali u realnosti, ako ne iscijelimo i ne očistimo naše projektivne mehanizme i naš će sljedeći partner imati istu ulogu kao i prethodnici, jer će samo nastaviti biti ogledalo naših najdubljih strahova i strepnji.
Izbornik
