Početkom dvadesetog stoljeća u suvremenoj se znanosti (doduše, radi se o takozvanoj „humanističkoj“, a ne prirodnoj znanosti) pojavila zamisao o mogućem drukčijem objašnjenju povezanosti između određenih pojava u svemiru. Ta se zamisao zapravo javila jednom čovjeku a kasnije su je prihvatili mnogi. Radi se o sinkronicitetu: pojmu kojeg danas gotovo svi spominju i koji je prilično popularan. Međutim, malobrojni razumiju da njegova primjena razbija prevladavajuću paradigmu i pod upitnik stavlja ono što znamo o uzročnosti. C.G. Jung postao je vrlo omiljen među svima koji traže neka skrivena značenja u naizgled slučajnim pojavama. Kad se, primjerice, istodobno s nekom vašom mišlju dogodi neki vanjski događaj, osoba sklona proučavanju sinkroniciteta, potražit će smislenu vezu između te misli i tog događaja. Sinkronicitet je, prema definiciji, neuzročno načelo povezanosti, određuje se kao „smisleno povezivanje dva uzročno nepovezana događaja kroz svijest promatrača.“ Jungov sinkronicitet ima mnoge oblike, a doživio je i mnoge teorijske i praktične razrade. Pojednostavljeno objašnjenje sinkroniciteta je da se u pozadini dvije pojave koje se događaju istodobno skriva isti obrazac. Ista inteligencija, ili drugim riječima, iste zakonitosti dovele su do očitovanja dvije različite pojave koje nisu uzročno povezane.
